Napiši priču o svome najvećem životnom koraku i osvoji 500 kn!

Piše: - 01/04/2018

Napiši nam priču o svome najvećem životnom koraku i svaki dan možeš osvojiti poklon bon u Deichmannu vrijedan 500 kuna!

Igramo se radnim danima od 02. do 29. travnja 2018. godine, a ukupno dijelimo 20 poklon bonova od kojih je svaki vrijedan 500 kn.

Na kraju natječaja ‘naj priča‘ (koja može, a i ne mora biti jedna od prethodnih 20 dobitnih) osvaja bon od 2500 kuna u Deichmannu!

Priču o svome najvećem životnom koraku šalji na: igra@narodni.hr

Novi trendovi u Deichmannu 

Stiglo je proljeće i službeno je počela sezona laganijih cipela što smo jedva dočekali. Prevladavaju pastelne nijanse i odvažne boje i uzorci. Deichmann se pobrinuo da ljubitelji trendova i udobnosti uživaju u mnoštvu najnovijih modela cipela i torbica za cijelu obitelj.

Deichmann trendovi za nju

Osim otvorenih prstiju, čim zatopli, ovog proljeća i ljeta nosit ćemo i otvorene pete. Najveći trend ove sezone su salonke s otvorenom petom u špic.

Espadrile, mokasinke, loaferice, balerinke i oksfordice će vladati i ovog proljeća. Sada dolaze u pastelnim bojama, cvjetnim uzorcima, i trendovskim printevima.

Trendovi ove sezone nisu zaboravili ni na tenisice koje svaka prava ljubiteljica mode mora imati u svojem ormaru, barem jedan par. Obožavamo pastelne nijanse tenisica, a ovog proljeća dolaze s biserima, perlicama i kristalićima. Izbor je velik, samo trebate pronaći svoj stil. Zamijenite svoje klasične crne gležnjače i čizmice proljetnim trendovskim modelima i kombinirajte ih s modnim kombinacijama u kojima ćete se najbolje osjećati.

Deichmann trendovi za njega

Muška moda za sezonu proljeće/ljeto ne može proći bez laganih tenisica i ugodnih mokasinki. Deichmann i ove godine ima velik izbor za svačiji ukus.

Deichmann trendovi za najmlađe

Sve što veliki vole, najmlađi obožavaju. Zato pronađite neke top modele iz ponude za odrasle i u najmanjim veličinama.

Više na: deichmann.com

Pravilnik Najvažniji životni korak

 

 

DOBITNICI:

Nikola Prša (Otočac):

Moj najveći životni korak ili najveći životni uspjeh je bio smršavjeti preko 65 kg i ostvariti fit liniju. Svojevoljno, a prvotno zbog zdravlja, odlučio sam se na taj potez jer sam imao ogromnih 145 kg, a danas imam nešto manje od 80. Izmjena prehrane, redovito kretanje te izbacivanje nekih stvari koje ni danas ne konzumiram, najviše je pridonijelo mom uspjehu.

Izabela Moslavac (Split):

Moj najveći životni korak je bila odluka otići u 687 km udaljen grad živjeti i studirati, nakon trajno narušenih obiteljskih odnosa. Danas sam sretna, voljena, uspješna, pišem diplomski rad i uskoro ću diplomirati!

Dino Jurić (Zagreb):

Slijedi priča o mom najvažnijem koraku u životu: Možda se neki od slušatelja sjećaju, bio sam na milijunašu. Prijavila me djevojka, no kako sam po prirodi sramežljiv, isprva se nisam mislio odazvati pozivu. Ipak, vrag mi nije dao mira, znatiželjan sam bio i odlučio sudjelovati. Pobjedio sam na „Najbržem prstu“ i to je bilo to – ja sjedam na stolac nasuprot Tarika. Knedla mi je bila u grlu, ali bio sam hrabar jer me u publici bodrila moja najvjernija obožavateljica – moja djevojka. Super sam krenuo, točno odgovarao na sva pitanja i svakim idućim pitanjem napetost je rasla sve više i više. Došao sam do zadnjeg pitanja. Trebam li uzeti osvojeni novac ili riskirati i igrati bez jockera za milijun kuna? Djevojka u publici kaže: „Igraj, vjerujem u tebe!“ Pa dobro, otvorite onda to zadnje pitanje! Ugledam pitanje i oblije me hladan znoj, noge mi se tresu i jedva uspijevam progovoriti – znam odgovor. Sto posto znam točan odgovor!!! Publika plješće, djevojka plače od sreće, ja ustajem, kleknem ispred nje i pitam ju…. Jeste li zbilja povjerovali? 🙂 🙂 Priča je, naravno, plod moje mašte. Djevojka me zamolila da igram jer želi neke čizmice iz Deichmana. U moru pristiglih priča ova se sigurno istakla! A moj najveći i najvažniji korak u životu? Rekao bih izbor i upis željenog fakulteta jer, osim što je stepenica ka mom poslovnom uspjehu i poslu iz snova, na fakultetu sam upoznao nju – ljubav svog života!

Katica Grabar (Našice):

Ove zime, baš onih najhladnijih dana probudilo me škripanje kočnica automobila na inače prometnoj cesti koja prolazi mojim selom. Ugledala sam čupavu, uplašenu lopticu krzna koja bi sigurno tragično skončala svoj život pod kotačima da joj nisam pružila zaklon. Raspitivala sam se po susjedstvu, govorili su da nije ničija i da već danima tako luta. Nisam je mogla ostaviti; odlučila sam je udomiti, cijepiti, čipirati, očistiti od buha… sve to od crkavice od mirovine… ali ne žalim zbog toga.

Naprotiv; moj je život vedriji, bogatiji, ispunjeniji – nazvala sam tu hrvatsku ovčarku Azra i postala je ne samo kućni ljubimac, nego član moje obitelji presretni smo zbog toga!!! <3

NAJ KORAK mi je dakle bilo spasiti život psiću i pružiti joj topli dom i puno maženja i paženja!

Vau-vau od nas!!!

Tamara Blašković (Sveta Nedelja):

Dva su najveca zivotna koraka u mom zivotu, prvo je taj sto sam rodila prekrasnu djevojcicu prije 3 godine i iako se to sve smatra pod normalnim za mene je to bio veliki,veliki korak jer se tu zivot promjeni ali 100%,ona je ta za koju se zivi, cak i tako mala naucila me nekim stvarima,taj osmijeh,zagrljaj vrijedi vise od icega…a drugi korak je taj sto sam uz majcinstvo i posao postala i dobrovoljni vatrogasac.Definitivno nesto najbolje sto mi se moglo dogoditi skroz neplanirano,iz neke zezancije krenula sam na predavanja i sto je vrijeme vise prolazilo to me je vise interesiralo( zapravo shvatis da nemas pojma o onim osnovnim stvarima sto napraviti u slucaju pozara)i tako dosao je i dan ispita, uz odlicnog mentora ispit se polozio i tako sam postala vatrogasac ali tu prica ne prestaje,usla sam u jednu prekrasnu,vrijednu zajednicu dvd zapad, upoznala sam puno novih ljudi(danas moje kolege i kolegice) Redovito se vjezba,radi,odlazi na intervencije,druzi i pomazemo onima kojima je to potrebno, od davanja krvi pa nadalje… drago mi je da sam dio te price,divnih i hrabrih ljudi,cjelokupnog hrvatskog vatrogastva…ukratko ovdje sam napisala da su dva velika koraka ja bi ih spojila u jedno i rekla najveci zivotni korak.😊

Mia Lušić (Rijeka):

Evo da i ja napišem priču o svom najvećem životnom koraku. Ima ih više, ali izdvojila bih definitivno taj kad nakon prometne stala na noge umjesto da sam se odvezla u kolicima. Bilo je to 2.8.2015.. Divna ljetna večer sa ekipom na Krku. Iako nisam bas puno iskustva imala u vožnji, odlučila sam da ću ja biti ta koja će voziti kući u Novi Vinodolski. Na izlasku iz Krka izgubila sam kontrolu nad vozilom, tri puta se okrenula na krov, ali sva srćca nisam nikoga ozlijedila osim same sebe. Nedugo zatim, ležala sam u krevetu na hitnoj na Sušaku. Iskočio mi je vratni kralježak i šanse da cu moći hodati bile su 50%, ostalih 50% predstavljalo je u najbolju ruku ostatak života u kolicima za mene. Taj tren kad sam saznala da je ipak sve ok i da ću nastaviti normalno hodati, meni je značio sve u životu. Uslijedile su terapije i oporavak. Od tada svaki dan živim kao da mi je zadnji, dišem život punim plućima i sretno koračam u svakom paru svojih Deichmannovica, ali pošto sam nedavno napravila još jedan veliki životni korak, odselila se od roditelja i započela samostalan zivot, mislim da bi mi dobro došao jos koji par. Malo sam otisla preopširno, nemojte zamjerit 🙂

Puse od Mie iz Rijeke!

Marina:

Moj najveci korak je bio izaci na pozornicu Supertalenta da bih vrtila hula hoop, uzivati skroz u trenutku, inspirirati ljude svojom pricom koja ukratko glasi: mozes raditi i biti sto zelis bez obzira na tvoje zdravlje, mi sami sebi stvaramo granice i one postoje samo u nasim glavama (od djevojke koja je zbog problema a govorom imala strasnu tremu do djevojke koja je izasla na pozornicu, publiku i kameru). Zapravo mi je najveci uspjeh biti svaki dan najbolja verzija sebe i ulagati u sebe a to mi je hula hoop i donio.

Krunoslav Osijek:

Prije tri godine dao sam otkaz na sigurnom, relativno dobro plaćenom poslu u jednoj informatičkoj tvrtci kako bih pokrenuo vlastiti posao – eko gospodarstvo, odnosno eko uzgoj voća i povrća. Uložio sam sve što sam imao i bio sam svjestan da je rizik ogroman, ali imao sam viziju i odlučio je slijediti, pa kako bude.
I srećom, bilo je u redu. Iako zna biti i uspona i padova, puno živciranja i stresa, svoj sam gazda i sam krojim svoju budućnost.
I nisam niti jednom požalio zbog svoje odluke!

Mario Radoboj:

Bio je Badnjak 2017., i znao sam već duže vrijeme da to želim učiniti, ali čekao sam poseban trenutak. Zaprosio sam ju, ljubav svoga života, i to nakon dvije godine veze.

Sjećam se da nisam spavao dan prije jer sam bio nervozan, i to ne zato što nisam siguran u svoju odluku i da želim ostatak života provesti s njom, već što ako me odbije? Ne znam, ali nadao sam se da će sve proći po planu. Prsten sam nabavio već u 5. mjesecu i samo sam čekao pravu priliku. Mislio sam da će na samu godišnjicu ili rođendan biti preočito da nešto planiram, pa sam odlučio da će Badnjak biti taj dan kada će mi se život preokrenuti. Pa eto, ona je tog popodneva pekla kolače i radila francusku salatu, a ja sam joj postavio sudbonosno pitanje pred najbližima, u vlastitom domu, totalno spontano, ali ispalo je predivno. Shvatio sam da ona nikad nije patila na velike romantične geste, i da je to najbolje rješenje. Pristala je, brišući sretne suze od jeli smo kolače, pršut i meso, i odmah se počeli zezati o ostatku života.

I da, prije mjesec dana smo saznali da ćemo dobiti i bebu, a vjenčanje planiramo sljedeće godine. 🙂

Heda Osijek:
U 52 – goj godini odlučila sam (ponovo) upisati izvanredni studij ekonomije.
Uvijek sam htjela studirati, bio je to plan još od srednje škole, no znate kako to biva. Život vam odredi nešto drugo i planovi postanu stvar prošlosti. Ja sam po završetku srednje škole upisala fakultet,no na prvoj godini sam upoznala sadašnjeg muža, udala se, došlo je jedno dijete, pa drugo, onda sam se zaposlila i fakultet je stavljen na čekanje. Koje je potrajalo 30 godina.
Ali onda sam prije godinu dana sama sebi rekla – “možeš ti to” i predala papire za upis. I eto sad sam brucoš u 53-oj i moja me djeca provjeravaju da li sam naučila za ispit 🙂 .
Nikad nije kasno, ja sam živi dokaz za to. Ponovo upisati fakultet moja je najbolja odluka u životu.

Treba slijediti svoje snove!

Ana:
Moj otac inace je osoba koja cvrsto stoji na zemlji, teskog je karaktera i uvijek izgleda ozbiljno i strogo. Autoritet mi je od rodenja i nikad tog covjeka nisam vidjela da pokazuje emocije – narocito ne javno.
Bilo je to prosle godine kada sam imala promociju za zavrsetak studija i kao svoje goste sam pozvala svoju obitelj. Dok smo se mi studenti pripremali i uvjezbavali svecani ulazak za program koji ce uslijediti oni su se smjestili u dvoranu. Stajala sam na sredini reda i krajickom oka sam ih promatrala. Dok je dekan prozvao moje ime i prezime sto je znacilo da pristupim pozornici i preuzmem diplomu vidjela sam svoju obitelj i oca kojem su se oci sjajile od suza i ponosa. Nisam mogla vjerovati svojim ocima da gledam covjeka koji u 24 godine nije pokazao emocije da ih sada bas pokazuje. U meni su se istovremeno pomjesali osjecaji srece, veselja, topline, ljubavi, ponosa, a prije svega zahvale jer da nije njih i njihove podrske, potpore, toplih rijeci ne bi se sve ovo niti dogodilo. Nakon ceremonije sam ga samo upitala: “Da li sam ja u tvojim ocima vidjela suze?” A na to sam dobila odgovor: “Uhvatila me neka ocna alergija.”
O roditelji moji, hvala vam za male korake koji su me izgradili u veliku osobu.

Leona:
Priča o mom najvećem životnom koraku ide ovako 🙂
u osnovnoj školi trenirala sam rukomet i živjela s roditeljima i sestrom u Pločama. Na kraju osmog razreda pružila mi se prilika odseliti se u Zagreb i nastaviti se profesionalnije baviti rukometom. Roditelji zbog posla nisu bili u mogućnosti odseliti se i promijeniti grad, ali budući da ja nisam htjela odustati od svoga sna, pružili su mi podršku i pustili da se odselim u Zagreb. Upisala sam gimnaziju i nastavila trenirati u Zagrebu. Živjela sam u učeničkom domu s još puno cura kojima dugujem najljepše životne trenutke. Roditeljima je bilo teško maloljetno dijete pustiti u samostalan život, ali bili su mi podrška u svakom smislu i zato sam im beskrajno zahvalna. Često su odvajali svoje vrijeme i dolazili u Zagreb, kako i ja u svoj rodni grad.
Danas sam i dalje u Zagrebu, rukomet se izgubio putem, završila sam fax, udala se, našla posao…itd 🙂 Zagreb je ispunio sva moja očekivanja i vratio mi puno ljubavi. O svom najvećem životnom koraku mogla bih pisati još puno, ali neću vas gnjaviti, priznajte i vi da je mrak! 🙂

Željko Rijeka:
Na kratko sam se dvoumio, dali izdvojiti 1991g-kad sam se vratio iz inzozemstva i postao dobrovoljac Hrvatske vojske ili 2001 godinu.Definitivno sada znam.2001g-je moj najveci zivotni korak.Naime te godine moja sestra i ja smo odlucili napustiti sve poslove i posvetiti se bolesnim roditeljima.Mada su diagnoze bile najcrnje na to nismo obracali paznju.Bitno nam je bilo ostati uz njih i pruziti im podrsku u svakom pogledu bas kakvu su i oni nama pruzali cijeli zivot.Danas u 2018god.-mislim da svaka suza,svaka besana noc,svaka sekunda provedena sa njima nije bila uzaludna i vise vrijedi nego sva bogastva ovoga svijeta.(Znam da su mnogi prosli tu kalvariju i bilo bi dobro ljude vise educirati o tim teskim trenucima,-jer kad nevolja dojde mnogi su potpuno nespremni za to tesko poglavlje zivota.

Jadranka:
Krajem 2014. sam ostala bez dobro plaćenog posla u Zagrebu kao tehnološki višak, a moj partner se još oporavljao od moždanog udara i drugog infarkta sa „crnom“ prognozom da mu je srce na 20 posto kapacitata i da neće dugo. Nakon par mjeseci bezuspješnog traženja posla u mom rodnom Zg (čitaj: pregazilo me s 50 godina vrijeme i godina proizvodnje) razmišljali smo što da radimo. Prestari smo za bilo kakav novi početak, pa tako i za novi posao, a premladi za umiranje. Da smo oboje bili sposobni za rad i nešto mlađi vjerojatno bi otišli van, no pod ovim smo se okolnostima odlučili na preseljenje na more.
Moj partner, tj. njegova majka, ima kuću u Pirovcu u koju smo se preselili 15.4. 2015. godine, a što nije bio nimalo lak korak. Kuća je bila vlažna vikendica koja nije bila predviđena za život po zimi, pa nema niti dimnjaka… pa je trebalo sanirati taj problem. A mi i dalje bez posla, očajni i jadni… No, napravili smo taj veliki korak…
U početku nas je držao inat i prkos, no s vremenom smo počeli uzivati u životu na moru, iako je to bilo daleko od bajkovitog mora i sna lagodnog života koji smo nekad zamišljali. Svi naši problemi su bili i dalje tu, s nama. Danas živimo od bijedne mirovine partnera i posla koji je daleko ispod mojih kvalifikacija i nekadašnje plaće, iako sam presretna što barem to imam. Oboje smo pod ovrhama i u dugovima. Uzas….
No, danas, tri godine kasnije, mogu reći da smo ipak skupili puno više pozitivnih nego negativnih utisaka kao purgeri u Dalmaciji. Pravi prijatelji iz bivšeg života su nam i dalje ostali i nismo ih izgubili, a ovdje smo stekli i nove… Kolege na poslu su mi divne… Spavamo mirno kao bebe, dok smo u Zg patili od kronične nesanice… Život je neusporedivo smireniji… Naučili smo se živjeti skromno, bez minusa i kartica… Mom partneru se od klime i mora srce toliko oporavilo da liječnici ne mogu vjerovati da je ikad imao infarkt… Problemi su nam isti, no nekako im lakše prkosimo… Uživamo u kupanju od svibnja do studenog, a naš mali pas postao je morski pas koji obožava plivanje kao i mi (Rocky je postao Roko he, he…)
Danas, kad dođemo u Zg, osjećamo nervozu već u zraku koje ovdje nema… Za Damoše smo i dalje Purgeri, a za naše Purgere poluDalmoši. U Zagrebu navijamo za Hajduk, a u Dalmaciji za Dinamo… I dalje više manje pričamo isto kao Zagrepčanci… I nitko nam to ne zamjera – barem ne glasno… Naučili smo se na fjaku i marendu… Jedemo ribe i pijemo bevande više nego prije… I otkrili smo plaže gdje nema turista… Ma tko to može platit….

p.s. možda je predugo… no priča je naša i potpuno istinita

Nena:
Prije 3 godine sam odlučila dati otkaz (radila sam kao knjigovođa i imala sam posao za stalno) i krenuti u freelance vode. Oduvijek me zanimala fotografija, dizajn i ilustracija, a mogu reći da sam od malih nogu imala dozu kreative u sebi. Pa sam tako odlučila napustiti posao koji me nije ispunjavao i ući u rizičnu situaciju, u kojoj ne znam ni da li ću imati novaca za račune ni da li ću imati posla, ali čim sam to učinila osjetila sam veliko olakšanje. Naučila sam kaligrafiju, kupila tablet za crtanje i kvalitetnije akvarel boje te tako malo po malo krenula u izradu čestitki, plakata, vizitki i općenito dizajn. Iako prvih godinu dana nije bilo lagano (mučila sam se s pronalaskom klijenata, naplaćivanjem i redovitim prihodima), danas mogu reći da je vrijedilo. Užitak mi je dići se rano ujutro i “otići” na posao jer svaki dan donosi nešto novo, većinom radim kod kuće te nemam fiksno radno vrijeme, ispunjava me ono što radim i mogu reći da se rizik definitivno isplati.

Tagirano kao:

Current track
TITLE
ARTIST